Sv. Franjo Asiški primjer je svetca koji se unatoč blagodatima života u dobrostojećoj obitelji radikalno opredijelio slijediti Boga, a snaga i veličina njegove duhovne baštine očituje se u opstanku redovničke zajednice prisutne u cijelom svijetu više od 800 godina.
Sveti Franjo je možda i jedan od najpoznatijih svetaca na svijetu. Ponešto o njemu, pa makar samo njegovo ime, poznato je mnogima bez obzira na vjeru i nacionalnost. Postoji zasigurno nešto što čini toga svetca tako poznatim i rado spominjanim.
Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga, zahvaljujte Njemu, služite Njemu. Svi u poniznosti velikoj!
Životopis sv. Franje
Sv. Franjo Asiški rodio se 1182. godine u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao u sebi je osjećao vatrenu želju da bude prvi, da prednjači, da se na neki način odlikuje. Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju. Bio je tako upadan i osebujan da je bio vođa vesele mladenačke asiške družbe, “kralj gozba i zabava”, u kojima je znao potrošiti dosta očeva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Peruggije te je sanjao o tome da postane vitez. U jednom takvom pohodu bio je zarobljen te se razbolio, tu počinje i njegovo obraćenje. U snu je čuo glas koji ga pita: 'Franjo, tko ti može više dati, sluga ili gospodar?'. Odlučan u tome da slijedi Gospodara, Franjo iz temelja mijenja svoj život. Vrijeme posvećuje molitvi i brizi za siromašne i osobito gubavce koji su u ono vrijeme bili na rubu društva i kojih se Franjo u svom prijašnjem načinu života zgražao i klonio. U jesen 1205. je u crkvici San Damiano triput čuo zov Raspetoga: “Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran. Razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Ipak nakon nekog vremena potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: “Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernardonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.” Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove evanđeoske riječi: “Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!” (Mt 10,9-10)… Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: “To je što tražim, to je što svim srcem želim!” Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu narodu. Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je odložio remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. Potreseni Franjinim propovijedima i primjerom samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života. Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje. Zato želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red – klarise – ili “Siromašne dame od sv. Damjana”, odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kući ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je 1219. uspio ipak doći u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku. Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz. Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. U svojoj slavnoj “Pjesmi brata Sunca” smrt je nazvao “sestricom”, on ju je kao takvu radosno i dočekao.
Sv. Franjo Asiški primjer je svetca koji se unatoč blagodatima života u dobrostojećoj obitelji radikalno opredijelio slijediti Boga, a snaga i veličina njegove duhovne baštine očituje se u opstanku redovničke zajednice prisutne u cijelom svijetu više od 800 godina.
prilagođeno sa ofm.hr
Duhovnost
Sveti Franjo je možda i jedan od najpoznatijih svetaca na svijetu. Ponešto o njemu, pa makar samo njegovo ime, poznato je mnogima bez obzira na vjeru i nacionalnost. Postoji zasigurno nešto što čini toga sveca tako poznatim i rado spominjanim.
Postoje dvije stvarnosti, jedna je da je taj sveti Franjo koji je živio u trinaestom stoljeću u malom talijanskom gradiću i ništa nije posjedovao niti na bilo koji način planirao osvojiti svijet zaista morao imati nešto silno poručiti svijetu da bismo ga se i danas još uvijek u tolikoj mjeri prisjećali, a mnogi ga nastojali i slijediti. Druga je da uz tako poznatog sveca neizbježno dolazi i do inflacije razumijevanja i informacija o njemu. Tako mnogi danas svetog Franju ipak znaju samo po romantičnim pričama o njegovoj ljubavi prema prirodi i osebujnom načinu života. Ponekad nam se sve to što je sveti Franjo živio i propovijedao zaista čini dalekim i nestvarnim, kao da je sveti Franjo lik iz bajke, možda i među tolikim drugim 'smrknutim' svecima sa 'težim' životnim pričama, pa se povremeno rado podsjetimo vesele bajke o svetom Franji koji je propovijedao pticama, pripitomio vuka i bio bezazlen i nenametljiv. U tom drugom slučaju postoji opasnost da svetog Franju promatramo samo kao nerealističnu dvorsku ludu u crkvenoj tradiciji. No činjenica je da i više od 800 godina kasnije tu nerealističnu ludu ozbiljno svojim životom pokušava nasljedovati ogroman broj ljudi. Činjenica je da je sveti Franjo i njegovo nasljeđe jedan od temeljnih redovničkih stupova na kojima danas Crkva počiva i djeluje. Simpatični lik iz bajke ne može iznijeti toliko duhovnih plodova. Mora tu biti nešto više što je osvojilo svijet.
Sveti Franjo je svijet osvojio svojom neposrednošću. Njegova duhovnost je neposredna, a njegov život je bio odraz njegove duhovnosti i isto tako je bio neposredan i iskren. Kada ga dublje proučimo on može na trenutke izgledati i zaista grub i nimalo sličan bezbrižnoj slici veselog svetog Franje za kakvog smo čuli i na kakvog smo navikli. No upravo u tome je i tajna njegove bezbrižnosti i radosti koja se s pravom povezuje uz svetog Franju i čitavu njegovu karizmu.
Sveti Franjo je uistinu živio potpuno predanje Bogu, potpuno mu je vjerovao, potpuno mu je pripadao, ni u čem se nije želio oslanjati na svoje vlastite snage i sposobnosti. Sveti Franjo je otkrio evanđeosko blago (Mt 13, 44-46) i zbog toga je mogao ništa ne posjedovati, a istovremeno uistinu obogatiti cijeli svijet. Zvuči nevjerojatno? Pa nevjerojatno je i svakako vrijedno daljnjeg istraživanja.
U nastavku su neke od poznatijih molitvi svetog Franje Asiškog koje mogu izvrsno poslužiti kao kratka razmatranja ili kratki ispit savjesti ili kao odličan primjer što Bog čini po slabašnim ljudima.
'Svetost nije neko ispunjenje sebe, ni neka punina koju stječemo. Ona je u prvome redu praznina koju otkrivamo, koju prihvaćamo i koju će Bog ispuniti u onoj mjeri u kojoj se otvorimo Njegovoj punini'.
Eloi Leclerc, Mudrost jednog siromaha
Molitve sv. Franje Asiškog
Gospodine,
Učini me oruđem mira:
Gdje je mržnja, da donosim ljubav.
Gdje je uvreda, da donosim praštanje.
Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo.
Gdje je zabluda, da donosim istinu.
Gdje je sumnja, da donosim vjeru.
Gdje je očaj, da donosim nadu.
Gdje je tama, da donosim svjetlo.
Gdje je žalost, da donosim radost.
Gospodine,
daj da se ne brinem toliko
da budem utješen, nego da tješim;
da budem shvaćen, nego da ja druge razumijem;
da budem ljubljen, nego da ja ljubim.
Jer, tko sebe daruje, taj se prima;
tko sebe zaboravlja, taj sebe nalazi;
tko prašta, bit će mu oprošteno;
tko sebi umire, taj se rađa za vječni život.
Moleći ove molitvu i čitajući o životu sv. Franje čovjek se može pitati: Je li mi sada nakon što sam malo bolje upoznao/la sv. Franju jasnije da nas Bog poziva da mu se pridužimo baš takvi kakvi jesmo? Na koji ću se prvi korak ja odvažiti na mojem putu prema Njemu? On već hita meni ususret da me spasi.
Pohvale Bogu
Ti si svet Gospodin, Bog jedini, koji čudesa stvaraš. Ti si jak, ti si velik, ti si svevišnji. Ti si svemoguć Kralj. Ti si, Oče Sveti, Kralj neba i zemlje. Ti si trojstven i jedini Gospodin, Bog nad bogovima. Ti si dobro, svako dobro, najveće dobro, Gospodin Bog živi i istiniti.
Ti si ljubav, sveta ljubav. Ti si mudrost, ti si poniznost, ti si ufanje, ti si ljepota, ti si blagost, ti si sigurnost, ti si mi spokojstvo, ti si radost, ti si nada naša i veselje. Ti si pravednost, ti si umjerenost, ti si sve naše bogatstvo od zasićenosti. Ti si ljepota i blagost, ti si moje utočište. Ti si mi čuvar i branitelj, ti si zaklon moj. Ti si rashlada. Ti si naša nada, ti si vjera naša. Ti si naša ljubav. Ti si sva naša naslada, ti si naš vječni život: veliki i divni Gospodine, svemogući Bože, milosrdni Spasitelju.
Ovu je molitvu Franjo napisao nakon što je na tijelo primio sv. rane, pa je ona najviše plod njegova mističnog iskustva. Kao pravi zaljubljenik, Franjo zaboravlja sama sebe, da bi potpuno uronio u razmatranje ljubljene osobe Isusa Krista čime On postaje za njega jedini razlog života.
Pjesma stvorova
Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri!
Tvoja je hvala i slava i čast i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada,
Dok čovjek nijedan dostojan nije
Ni da Ti sveto spomene ime.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
Sa svim stvorenjima svojim,
Napose s bratom gospodinom Suncem.
Od njega nam dolazi dan
I svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svijetlosti puno;
Slika je, Svevišnji, Tvoga Božanskoga sjaja.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama
Koje si sjajne, drage i lijepe,
Po nebu prosuo svojem.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
Po bratu našem Vjetru.
Po zraku, oblaku, po jasnoj vedrini
I svakom vremenu Tvojem
Kojim uzdržavaš stvorove svoje.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
Po sestrici Vodi:
Ona je korisna, ponizna, draga i čista.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
Po bratu našem Ognju
Koji nam tamnu rasvijetljuje noć,
On je lijep i ugodan, silan i jak.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
Po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi, slatke nam plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
Po onima koji opraštaju iz Ljubavi Tvoje
I podnose rado bijede života.
Blaženi koji sve podnose s mirom
Jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
Po sestri nam tjelesnoj Smrti,
Kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu,
A blaženi koje Ti nađeš po volji presvetoj Svojoj,
Jer im druga smrt nauditi neće.
Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga,
Zahvaljujte Njemu, služite Njemu
Svi u poniznosti velikoj!
